Zašto bi netko htio trošiti svoje vrijeme na volontiranje?
Objavljeno : 22.09.2015.

Ispovijest jedne volonterke…

Volontiram već dugi niz godina i nerijetko sam čula ovo pitanje. Dugo sam se borila sama sa sobom trebam li napisati ovaj tekst „samo da ga napišem“ ili zaista otvoriti dušu i pokazati ljudima zašto bi netko htio biti volonter. Hoće li to ljude uopće zanimati? Hoće li doživjeti jačinu riječi koje se mogu kriti u takvom tekstu? Odlučila sam se za drugu opciju jer to volonteri Hrabrog rade: krenu hrabro naprijed sa smiješkom u želji za promjenom – sebe i okoline! Ako još uz to tekst nekoga potakne na volontiranje, ispunio je svoju svrhu na najbolji mogući način.

Kada sam prije 6 godina odlučila da želim volontirati, bilo je to iz čistih sebičnih i naizgled plitkih razloga – idem teoriju nadopuniti praksom, steći neko iskustvo koje će mi pomoći u budućem zaposlenju. Pokucala sam na vrata Dječje kuće Borovje jer mi je bila na putu prema doma i doslovno rekla „Dobar dan, ja bih htjela volontirati!“. Unatoč mišljenju kako će me dočekati tona papirologije, procedura, odobrenja, to se nije dogodilo. Dočekao me Ivanin smiješak na vratima i vrlo brzo krenula sam s edukacijom koja me trebala pripremiti za volontiranje u teorijskom dijelu. Tek nakon edukacije sam se počela bojati jer sam shvatila koliko toga ne znam, koliko iskustva nemam. Što ako me djeca ne prihvate? Što ako kažem nešto krivo, ako izgubim živce? Što ako mi pobjegne psovka? Kako da održim njihovu pažnju? I još tisuću pitanja u glavi.

Velika je odgovornost znati da možete promijeniti nečiji život ili barem dan… Ali u tome i leži ljepota volontiranja s djecom! Vi im zaista vrlo brzo postanete bitna osoba u njihovim životima i uzor. Osoba koja ih može rastužiti ili razveseliti jednim postupkom i jednom rečenicom. Znate li koliko je to lijepo? Znate li koliko vam njihov osmijeh može zagrijati srce?

Teško mi je izdvojiti određenu situaciju jer ih je zaista bilo puno i svaka je posebna na svoj način. Ali, odlučila sam se za jednu koju ću pamtiti do kraja života i koja dobro reflektira koliko se emocija (i pozitivnih i negativnih) krije u jednom procesu volontiranja.

Vodila sam grupu predškolske dobi i u njoj je bila djevojčica koja je uvijek izmišljala priče i ometala rad. Njezino ponašanje išlo mi je na živce do jednog dana kada me jako, iz sve snage zagrlila i rekla „Teta, da si bar ti moja mama!“. Nisam to doživjela sve dok mama nije došla po nju i dok nisam po prvi put primijetila koliko joj malo pažnje pridaje.

Shvatila sam koliko to maleno biće zapravo traži pažnju svim mogućim načinima, pa tako i upadicama i izmišljenim pričama. U tom trenutku sam se skoro rasplakala pred njom i bilo bi u redu da jesam – svi smo ljudi i u uredu je da osjećamo emocije. Čak i onda kada smo na mjestu profesionalca koji si to ne bi trebao dopustiti.

Tada sam potvrdila sama sebi koliko jedno druženje tjedno i mrvica uloženog truda može promijeniti nečiji mali svijet. Taj osjećaj ne možete kupiti niti platiti.

Vrlo brzo shvatite da početni, sebični porivi za volontiranje dobiju drugu dimenziju, ali da baš uvijek dobijete puno više nego što ste dali. Osjećaj ponosa na svakog pojedinog člana, na grupu u cjelini, ali i na samog sebe i svog suvoditelja onog trena kada djeca na izađu na pozornicu na završnoj priredbi teško se može opisati riječima. Znate da su svaka obrađena tema, svaka igra, svaka razmirica, svaka suza i svaki osmijeh našli svoje mjesto na toj pozornici. Osjećaj zahvalnosti svih strana, volontera, djece i roditelja, osjeća se u zraku i podsjeća vas da ste i ovu godinu promijenili svijet na svojoj maloj, lokalnoj razini!

U Dječjoj kući Borovje dobila sam praksu, iskustvo, razumijevanje, puno osmijeha i zagrljaja i zbog svega toga sam kroz volontiranje postala bolja osoba, a ne samo profesionalac. Rad sa suvoditeljima naučio me koliko je važno poslušati i uvažiti tuđe mišljenje, kako se mogu prilagoditi različitim karakterima i kako je povjerenje u partnerskom radu ključno. Supervizije su me osnaživale i bile mi kanal za otvoreno iskazivanje (negativnih) emocija i shvaćanje da su one potpuno normalna stvar – kako u volontiranju, tako i u životu. A kroz rad s djecom učila sam se strpljenju, strukturiranju i pripremi, isticanju bitnog, ali i promjeni perspektive. Svijet gledan dječjim očima je toliko predivno jednostavan i takav treba i ostati. Ponekad mi odrasli možemo više učiti od njih nego oni od nas!

Dakle, dragi čitaoče, zašto bi trebao trošiti svoje vrijeme na volontiranje? Što ti dobivaš od svega toga?

Sigurno misliš kako ionako nemaš dovoljno vremena. Nemoj se ljutiti, ali to nije istina. Ako imaš vremena za surfanje po Facebooku i lajkanje fotke na kojoj je slatki psić iz azila, možeš ga i otići prošetati. Volontiranje može biti i na kratkotrajnoj osnovi, a većinom je dovoljno samo par sati tvog vremena tjedno. Mislim da svatko od nas može toliko odvojiti pa tako i ti.

Možda se bojiš prevelikog vezivanja? Neću ti lagati, vezat ćeš se… i to jako! Ponekad ćeš doći kući i osjećati veliku frustraciju jer ne možeš pomoći još i više! Ovakva veza je ona koju pamtiš zauvijek. Svaki osmijeh i svaka suza koju zaslužiš nađe put do tvog srca. Ali, ovakva veza nije veza koja će te iscrpiti ili rastužiti. Ovo je veza koja će izvući najbolje od tebe, tjerati te da se suočavaš sa sobom i koja će te na kraju dana učiniti boljom osobom na mnogo razina. Ovo je najbolja veza s drugom osobom koju ćeš ikada imati jer je ljubav i zahvalnost neizmjerna i uzajamna.

Ne znaš gdje i kako možeš volontirati? Na stranici Volonterskog centra Zagreb (www.vcz.hr) brzo i jednostavno možeš pronaći organizacije kojima bi tvoja pomoć dobro došla.

Volontiranjem zaista možeš promijeniti svijet i nadam se da sam ja to ovim tekstom učinila.

Objavljeno u rubrici :

Novosti
Hvala građanima

Od srca zahvaljujemo svim građanima koji su svojom donacijom podržali aktivnosti Hrabrog telefona