Dragi učeniče, poznaješ li nekoga u tvojoj školi ili naselju tko je žrtva nasilja među vršnjacima ili nekoga tko čini nasilje nad drugima? Jesi li ikada vidio nasilje u svojoj školi, na putu do škole ili školskom igralištu? Kako si se osjećao? Što si učinio? Što si želio učiniti?

Ono što često zaboravljamo je da svjedočenje nasilju utječe i na one koji promatraju nasilje među vršnjacima. Učenici koje svjedoče nasilništvu mogu se osjećati tužno, nervozno ili napeto. Neki od učenika koji vide nasilje mogu osjećati krivnju i ljutnju prema sebi jer nisu pomogli žrtvi ili pak ljutnju prema nasilniku. Mogu osjećati strah od odlaska u školu, strah od nasilnika, može im biti teško usmjeriti se na gradivo zbog čega i sami mogu imati poteškoća u školi. Sve su to ozbiljne posljedice koje mogu utjecati i na to kako će učenik jednom kada odraste gledati na nasilje u svojoj okolini, ignorirajući ga ili pokušavajući ga spriječiti.

Jako je važna činjenica da djeca promatrači svojim ponašanjem mogu ili pojačavati ili smanjivati zlostavljajuće ponašanje u svojoj okolini!

Iako se svi vjerojatno slažemo da nasilje među vršnjacima nije u redu, često kada vidimo nasilje u svojoj školi ili u okolini škole ništa ne učinimo, ne reagiramo i ne stanemo u obranu žrtve. Zašto ne reagiramo? Možda je lakše stajati sa strane nego ustati i pobuniti se? Neki učenici se boje da interveniranjem i pomaganjem žrtvi ne pojačaju bijes i ljutnju počinitelja nasilja i da bi oni mogli postati sljedeće žrtve nasilnika. Iako se uznemire kada vide nasilje među vršnjacima, neki učenici smatraju da nije njihova odgovornost prekinuti viđeno zlostavljanje u svojoj školi, naselju ili igralištu već da je to odgovornost odraslih – roditelja, učitelja, nastavnika. Upravo nereagiranjem štetimo sebi, žrtvi, a nasilniku šaljemo poruku da odobravamo njegovo nasilno ponašanje jer se ne bunimo protiv njega.

Iako potražiti pomoć u slučaju da vidimo nasilje u svojoj okolini, u školi, na igralištu, u svojemu susjedstvu nije lako, to ne znači da ne moramo i da ne smijemo nešto poduzeti. Potražiti pomoć ili pružiti pomoć možda neće biti jednostavno i potrebno je puno odlučnosti, volje i hrabrosti. Međutim, ne smijemo zaboraviti da naša intervencija može pomoći u prekidanju lanca zlostavljanja i time svoju učionicu, školski hodnik, školsko igralište ili park možemo učiniti sigurnijim i sretnijim mjestom. Upravo se pomoć vršnjaka pokazala vrlo učinkovitom u sprječavanju međuvršnjačkoga nasilja. Stoga, dragi učeniče, budi s nama i sutra kada ćemo pokušati odgovoriti na pitanje koje ti se možda javlja: što ja zapravo mogu učiniti i kome se mogu obratiti kada vidim ili saznam za međuvršnjačko nasilje?