U knjizi Odgajam li dobro svoje dijete, Gordana Buljan Flander i Ana Karlović (2004) navode najčešća ponašanja djece i mladih na temelju kojim možemo posumnjati da doživljavaju vršnjačko nasilje.

Budući da je škola za njih nesigurno mjesto, žrtve vršnjačko nasilja često se boje se odlaska u školu i iz škole, odbijaju ići u školu, žale se da su bolesni da bi mogli ostati kod kuće ili markiraju iz škole, a da bi izbjegli nasilnike mogu promijeniti uobičajeni put prema školi ili moliti roditelje da ih odvezu.

Žrtve mogu početi dolaziti kući s potrganom odjećom, oštećenim školskim knjigama ili bez svojih stvari, a roditelji mogu početi primjećivati neobjašnjive modrice, ogrebotine i porezotine.

Ukoliko nasilnik od njih traži novac može im početi „nestajati“ novac koji su im roditelji dali za ručak ili džeparac.  Ponekad se vraćaju kući izgladnjeli jer im je uzet novac za ručak. Da bi opravdali nestanak novaca često mogu izjavljivati da su „izgubili“, a da bi udovoljili nasilniku mogu početi češće tražiti novac od roditelja ili čak krasti.

U školi se ponekad može primijetiti da sami provode odmor, a da to prijateljima iz razreda nije neobično i nisu zabrinuti zbog toga. Vršnjaci iz razreda ih ne biraju u grupnim sportovima. Nastavnici mogu primijetiti da dijete češće traži njihovu blizinu ili da je učenik nesiguran i uznemiren ako treba izaći pred ploču, odnosno pred razred.

Osobe iz djetetove okoline mogu primijetiti i da je dijete povučenije nego inače, nesigurno u sebe, anksiozno, napeto, depresivno ili čak agresivno prema drugima, zastrašujući drugu djecu. Roditelji ponekad mogu primijetiti i promjene u svakodnevnim rutinama, primjerice, dijete ili mlada osoba može prestati jesti, imati poteškoća sa spavanjem ili noćne more. Bespomoćnosti i opterećenost djeteta ili mlade osobe koja doživljava teže oblike vršnjačkog nasilja može dovesti i do samoranjavanja, prijetnji samoubojstvom ili čak pokušaja samoubojstva. Ova ponašanja mogu pobuditi našu sumnju, no neka od njih mogu se javiti i kod suočavanja s drugačijim izazovima pa je prije donošenja konačnog zaključka važno podijeliti našu zabrinutost s djetetom ili mladom osobom.

Kada im se pristupi, žrtve često odbijaju govoriti o tome što nije u redu ili nude nevjerojatna objašnjenja i isprike za ono što nas zabrinjava. Imamo li na umu kako izgleda svijet žrtve nasilja, može nam biti lakše razumjeti strahove i sumnje koje dijete ili mladu osobu sprječavaju da se otvori i uvažiti ih. Potreba da zaštitimo tu osobu i nešto poduzmemo može biti vrlo snažna, no u pristupanju djetetu ili mladoj osobi koja se suočava s takvim ponašanjima vršnjaka jako je važno uvažiti njene strahove i pratiti njen tempo,  pružajući joj za to vrijeme razumijevanje, ohrabrenje i podršku koji će joj olakšati dijeljenje svoje priče s nama.

Sutra, na novom koraku prema hrabrosti, saznajte kome se kao žrtva, prijatelj ili roditelj možete obratiti u slučaju da sumnjate na vršnjačko nasilje.