Sukob ili nasilje među vršnjacima?

Što se od nastavnika i stručnih suradnika očekuje kada se nasilje već dogodilo? Pri donošenju odluke o daljnjim koracima najprije je važno procijeniti radi li se o sukobu među djecom ili nasilju među vršnjacima. Nasilničko ponašanje djece razlikuje se od jednokratnih incidenata kao što su dječje svađe ili tučnjave. Iako oba uključuju nasilno ponašanje, postoje određene razlike: sustavno djeca uključena u sukobe imaju jednake početne pozicije (ne postoji nesrazmjer snaga prisutan između nasilnika i žrtve), ne postoji namjera da se nekoga emocionalno ili fizički povrijedi, nema težih posljedica, incidenti su obično jednokratni ili rijetki, a djeca mogu navesti razloge zbog kojih je došlo do sukoba i pregovarati o rješenju.

Iako ih ne treba zanemariti, uobičajeni sukobi obično ne zahtijevaju intervenciju odraslih kakva je potrebna u slučajevima vršnjačkog nasilja. Oni se mogu razriješiti spontano, koristeći vještine rješavanja sukoba, ili uz pomoć odrasle osobe koja će kroz proces medijacije usmjeravati komunikaciju djece, potičući ih da uvaže poziciju druge osobe i pronađu rješenje kojim će oba djeteta biti zadovoljna.

Kada procjenjujemo da je događaj zapravo dio šire slike koja uključuje sustavno nasilništvo, medijacija se ne preporuča iz nekoliko razloga (Anti-Defamation League, 2005). Prije svega, radi se o obliku viktimizacije, a ne o sukobu. Pristupanje medijaciji uključenim učenicima šalje poruku da su obje strane djelomično u krivu i tako prebacujemo dio odgovornosti na žrtvu. Poruka koju zapravo želimo poslati: ponašanja nasilnika nisu u redu i nitko ne zaslužuje da se netko prema njemu ponaša na taj način. Nadalje, medijacija može uzrokovati dodatan strah žrtvi jer je ona prisiljena suočiti se s nasilnikom. Posljednji razlog zbog kojeg se u slučajevima vršnjačkog nasilja preporuča izbjegavati medijaciju je njena neučinkovitost u zaustavljanju nasilništva.

Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima

U određivanju koraka koje je potrebno poduzeti po saznanju o prisutnosti vršnjačkoga nasilja u školi oslanjamo se na Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima kojeg je donijela Vlada Republike Hrvatske u listopadu 2004. Protokol pruža pojašnjenje nasilja među vršnjacima, određuje obveze nadležnih državnih tijela (odgojno-obrazovnih ustanova, Centara za socijalnu skrb i policije), načine međusobne suradnje ovih tijela i njihove suradnje s drugim institucijama te druge aktivnosti i obveze. Budući da se u svakodnevnom radu s djecom svatko može susresti s nasiljem među vršnjacima, jako je važno da nastavnici i stručni suradnici prepoznaju brojne oblike nasilja među vršnjacima te dosljedno reagiraju. Pri tome je važno da budu upoznati sa svojim obvezama I obvezama drugih nadležnih institucija predviđenim ovim Protokolom te pravilnicima o postupanju donesenim u svojoj školi.

U slučaju saznanja o nasilju među djecom djelatnici škole dužni su:

• poduzeti sve mjere da se odmah prekine nasilno postupanje prema djetetu, pri čemu po potrebi mogu zatražiti pomoć drugih djelatnika ili kontaktirati policiju

• procijeniti je li djetetu potrebna liječnička pomoć te po potrebi pozvati službu za hitnu pomoć ili otpratiti/osigurati praćenje djeteta liječniku (te sačekati dolazak roditelja)
• obavijestiti roditelje ili zakonske skrbnike žrtve o događaju te ih upoznati sa svime što je poduzeto
• obavijestiti roditelje ili zakonske zastupnike djeteta koje je žrtva nasilja među vršnjacima o mogućnostima savjetovanja i pružanja stručne pomoćidjetetu u školi i van nje, kako bi djetetu mogla biti pružena primjerena podrška u prorađivanju iskustva nasilja
• prikupiti informacije – razgovarati s djetetom ili odraslim osobama koje imaju saznanja o okolnostima nasilja, njegovom obliku, intenzitetu i vremenskom trajanju
• što prije razgovarati s djetetom koje je počinilo nasilje uz nazočnost stručne osobe
• razgovarati s roditeljima ili zakonskim zastupnicima djeteta koje je počinilo nasilje
• voditi službene bilješke o poduzetim aktivnostima, razgovorima, izjavama i svojim opažanjima te odgovarajuće evidencije zaštićenih podataka koje će se dostaviti na zahtjev drugim nadležnim tijelima

• odmah obaviti razgovor s djetetom koje je žrtva nasilja i to u prisutnosti stručne osobe

• ukoliko se radi o osobito teškom obliku, intenzitetu ili dužem vremenskom trajanju nasilja, koje može izazvati traumu i kod djece koja su samo svjedočila nasilju, savjetovati se s nadležnom stručnom osobom ili službom da bi im se pružila odgovarajuća podrška

Zaustavljanje nasilnog ponašanja

Kad god je to moguće, preporuča se stati između nasilnika i žrtve te spriječiti njihov kontakt očima. Ukoliko se bojite za vlastitu sigurnost, pošaljite nekoga od prisutnih po pomoć i nastojte izbjeći ostavljanje nasilnika i žrtve bez nadzora. Da bi se izbjeglo eskaliranje situacije, dobro je pričekati razgovor o tome što se dogodilo dok se učenici ne smire (Stop Bullying Now, 2012). Bilo bi dobro da kažete što ste vidjeli i jasno izrazite da se takva ponašanja nisu u redu i da ih nećete tolerirati. Osim toga, dobro je ne zamoliti okupljene učenike da odmah odu već ih pokušati umiriti.

Razgovor s žrtvom nasilja među vršnjacima

Preporuča se da se razgovor s žrtvom odvije na mjestu na kojem će se žrtva osjećati sigurno, ugodno i gdje će biti zaštićena njena privatnost. Prema Protokolu ovi se razgovori uvijek obavljaju u prisutnosti stručnog suradnika škole. Razgovarati s djetetom koje je upravo doživjelo nešto što ga jako uznemiruje nije lako. Nastojite mu pristupiti sa što više brižnosti i pokazati razumijevanje za ono što osjeća te budite svjesni svojih reakcija. Žrtve nasilja među vršnjacima često nisu spremne ispričati odraslima što se točno dogodilo jer se boje osvete počinitelja, jer se osjećaju krivo, posramljen ili toliko bespomoćno da ne vjeruju da im netko doista može pomoći. Imajte to na umu kada pristupate djetetu. Naglasite djetetu  da ono nije krivo za nasilje koje se događa i da takva ponašanja nisu u redu. Nastojite ne propitkivati njegove postupke ni tražiti povode za nasilje u djetetovom ponašanju. Bilo bi dobro reći djetetu da vam je drago da ste saznali što se događa i da shvaćate da je potrebno mnogo hrabrosti da bi ono s vama podijelilo sve što vam sada govori. Kroz razgovor je poželjno naglasiti djetetu da može imati povjerenja u vas i da ćete učiniti sve što možete da bi se nasilje zaustavilo. Važno je doista napraviti plan kako zaštititi dijete i dosljedno ga provoditi. Naime, ako se u razredu utvrdi nasilništvo, a nakon toga se žrtvi ne osigura primjerena zaštita, nasilje se često samo pogoršava (Olweus, 1998). Osigurajte da uvijek postoji osoba kojoj se žrtva može obratiti za pomoć, izbjegavajte nepotrebno izlaganje žrtve (npr. rad u grupi u kojoj je prisutan i nasilnik), a ako je žrtva izolirana potaknite određenu skupinu vršnjaka da budu njena sigurna baza. Jako je važno i da nastavnici budu obaviješteni o tome što se dogodilo i da nastavljaju pratiti zbivanja vezana uz žrtvu i nasilnika.

Prikupljanje informacija o nasilju među vršnjacima

Pri prikupljanju važnih informacija nastojite izbjeći dovođenje promatrača u neugodnu poziciju postavljenjem pitanja o tome što se dogodilo pred drugom djecom i pred samim nasilnikom te zaštitite njihov identitet. Na taj način oni će se osjećati sigurnije, manje će se bojati osvete nasilnika ili da će ih netko prozvati tužibabom te će vjerojatno biti spremniji na suradnju. Naglasite im važnost njihove uloge u zaustavljanju nasilja, pohvalite ih što surađuju s vama i naglasite da je to što čine jako hrabro. Također bi bilo dobro da ih podučite kako ubuduće mogu reagirati da bi ga zaustavili.

Razgovor s nasilnikom

Nakon saznanja o nasilju među vršnjacima važno je što prije, u prisutnosti stručne osobe, razgovarati s djetetom koje je počinilo nasilje.  Važno je djetetu poslati jasnu poruku da takva ponašanja nisu prihvatljiva. Pokušajte mu ukazati na ozbiljnost i moguće posljedice takvih ponašanja. Važno je naglasiti da se takva ponašanja neće tolerirati i da će ona imati negativne posljedice za njega. Posljedice bi trebale biti logične i povezane s događajem, npr. zabrana boravka na odmoru s drugim učenicima, uskraćivanje nekih privilegija u razredu, kontaktiranje roditelja, a u ozbiljnijim slučajevima i zabrana odlaska na razredni izlet. Ukoliko se učenik koji se nasilno ponašao ne želi ispričati, trudite se ne inzistirati na neiskrenim isprikama. Mnogi su nasilnici vrlo samouvjereni i znaju se spretno izvući iz nevolje pa očekujte umanjivanje svog sudjelovanja u događaju, preuveličavanje uloge drugih učenika ili tvrdnje da je žrtva na neki način svojim ponašanjem izazvala njihovu reakciju te budite spremni suočiti ih s činjenicama koje su vam poznate (Olweus, 1998).

Tijekom razgovora se nastojite usmjeriti na ponašanja, a ne na nasilnika kao osobu. Čuje li učenik da je “jednostavno nemoguć” ili da je “agresivan i bezobrazan”, zapravo dobiva poruku da on kao osoba ne vrijedi i da se ne može promijeniti. Osim toga, kada se usmjerimo na ponašanja djetetu jasno dajemo do znanja što točno je potrebno promijeniti. Stoga možete reći djetetu da vjerujete da se on može promijeniti i da ste spremni pomoći mu u tome.

Pokušajte proniknuti u razloge zbog kojih se djeca ponašaju nasilno prema drugima. Ukoliko sumnjate da je dijete i samo žrtva zlostavljanja ili zanemarivanja, u svojoj obitelji ili van nje, Obiteljski zakon vas obvezuje da o svojoj sumnji obavijestite Centar za socijalnu skrb, a po potrebi i izvijestiti policiju ili nadležno državno odvjetništvo. Djelatnicima škole suočenima s takvom situacijom javljaju se brojna pitanja i sumnje pa vas potičemo da odgovore potražite u brošuri  Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba – 25 pitanja (i odgovora) za stručnjake o postupcima pri otkrivanju zlostavljanja djece.

Nakon saznanja o nasilju među vršnjacima jako je važno dosljedno reagirati na djetetovo kršenje pravila. Osim toga,  potrudite se omogućiti djetetu primjereni tretman kojim ćete nastojati utjecati na njegovo ponašanje. To mogu biti susreti sa stručnim suradnikom s ciljem razvijanja vještina kao što su nošenje sa svojom ljutnjom ili komunikacijske vještine, poticanje empatije i slično. Ukoliko dijete ima ozbiljnije poteškoće s agresivnošću, potaknite roditelje da potraže pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje djece te im olakšajte taj korak pružanjem potrebnih informacije.

Razgovor s roditeljima

Suradnja škole i obitelji je ključan čimbenik za uspješno zaustavljanje nasilja među vršnjacima. Cilj prvih susreta s roditeljima je detaljna rasprava o situaciji i izrada plana za rješenje problema (Olweus, 1998). Preporuča se da roditelji žrtve i nasilnika sudjeluju na zajedničkom sastanku te pokušaju međusobno surađivati. Međutim, ukoliko među njima u početku postoji prevelika napetost, dobro je prve susrete održati  odvojeno te tijekom njih pripremiti roditelje na zajednički sastanak (Olweus, 1998). Ukoliko nastavnik procijeni da bi zajednički susret mogao biti vrlo neugodan, preporuča se da bude prisutan stručni suradnik (Olweus, 1998) koji može pomoći usmjeravati komunikaciju i izbjeći sukobljavanje roditelja.

Prvi razgovori s roditeljima mogu biti vrlo intenzivni. Da bi susreti ipak bili konstruktivni važno je pokazati razumijevanje za njihove reakcije, koje mogu biti vrlo različite. U razgovoru s roditeljima nasilnika često je potrebno prenijeti roditeljima poruku da ste zapravo na istoj strani. Vaša zadaća je pomoći žrtvi da se nasilje zaustavi, ali i pomoći djetetu koje iskazuje nasilna ponašanja da usvoji primjerenije načine ponašanja koji će mu pomoći u ostvarivanju odnosa s drugima sada, ali i u budućnosti. Izbjegavajte nazivanje djeteta koje se ponašalo agresivno prema drugom djetetu nasilnikom ili zlostavljačem. Ovi izrazi djeluju vrlo negativno te mogu potaknuti obrambenu reakciju roditelja. Umjesto toga se tijekom razgovora možete usmjeriti na ponašanja djeteta kojima je ono prekršilo granice.

Kasniji susreti mogu biti usmjereni na praćenje napretka, savjetovanje roditelja o odgojnim postupcima kojima mogu podržati promjenu u ponašanju djeteta koje je nasilno ili osnažiti žrtvu, pružanje informacija o mjestima na kojima roditelji mogu potražiti stručnu pomoć za svoju djecu i slično. Kako biste znali kamo uputite roditelje, dobro je uz sebe imati informacije o mogućnostima savjetovanja i psihoterapije za djecu u vašoj okolici, do kojih možete doći i pozivom na savjetodavnu liniju Hrabrog telefona (0800-0800).

Jednom kada su svi ovi koraci iza vas može vam se činiti da su se stvari primirile, no važno je upamtiti da je zaustavljanje vršnjačkog nasilja zapravo proces. Cjeloviti pristup škole te suradnja škole i obitelji u praksi mogu biti vrlo izazovni, ali uz mnogo truda i upornosti oni su i jako učinkoviti. Mi odrasli smo zapravo jedini koji djecu i mlade mogu zaštititi od nasilja. Imamo li na umu da im na taj način poklanjamo priliku djeci i mladima da odrastaju u sigurnoj i poticajnoj sredini, svaki naš uloženi napor postaje vrijedan truda.