Upravo je nesigurnost u značenje situacije s kojom smo suočeni jedan od najčešćih prepreka u tome da odlučimo reagirati. Ukoliko procijenimo da postoji razlog za zabrinutost, da netko svojim ponašanjima prelazi granice, a da se osoba suočena s njima ne može sama obraniti, smatrat ćemo da postoji potreba da se nešto poduzme. Ukoliko nečije ponašanje doživimo kao prijateljsko zadirkivanje ili svađu koju moraju sami riješiti, daljnji tijek situacije ćemo vjerojatno prepustiti uključenim osobama. Budući da je ovo prvi korak u procesu u kojem odlučujemo hoćemo li nekome pomoći ili ne, jako je važno moći točno procijeniti kada je situacija zabrinjavajuća ili se otima kontroli.

Da bi određena ponašanja mogli okarakterizirati kao vršnjačko nasilje, stručnjaci smatraju da mora biti prisutno nekoliko obilježja (Coloroso, 2004). Prije svega, mora postojati namjera da se druga osoba povrijedi, odnosno da joj se nanese neki oblik štete. Može se raditi o nanošenju fizičke ozlijede, o emocionalnom povređivanju ili čak nanošenju socijalne štete pokušajima da se osobu izolira iz društva. S druge strane, ukoliko netko bez svjesne namjere nekoga povrijedi svojim riječima ili zbog neopreza sruši drugog učenika na hodniku, tu situaciju nećemo smatrati vršnjačkim nasiljem.

Sljedeći važni element koji je prisutan kod vršnjačkog nasilja je neravnopravnost moći u odnosu između žrtve i počinitelja nasilja. Moć ne proizlazi samo iz fizičke snage, već pritom može biti važan i status osobe. Počinitelj može biti fizički snažniji i razvijeniji, ali i stariji, popularniji u razredu ili sigurniji u sebe od žrtve. Snaga može biti i posljedica brojnosti. Naime, u značajnom broju slučajeva vršnjačkog nasilja prisutno je više od jednog počinitelja.

Nadalje, za razliku od svakodnevnih sukoba, vršnjačko nasilje je opetovano i trajno, odnosno žrtve žive s prijetnjom da će se ono ponoviti. Unatoč čestom i trajnom doživljavanju različitih oblika vršnjačkog nasilja, mnoge žrtve zbog prisutnog straha ne prijavljuju nasilje i ono se nastavlja.

Odraslima promatrajući sa strane često može biti teško prepoznati granicu između vršnjačkog nasilja i prijateljskog zadirkivanja. Kada se zadirkuju djeca i mladi u šali mogu prelaziti granice, no u njihovom odnosu oni su ravnopravni, a osoba koju se zadirkuje to prihvaća te ni na koji način nije povrijeđena. U trenucima nesigurnosti oko značenja situacije, preporuča se promotriti lica uključenih učenika.

Čini li vam se da je učeniku neugodno, da se osjeća prestrašeno ili tužno, ponašanja druge djece su prešla granicu. Vršnjačko nasilje treba razlikovati i od sukoba, koji se za razliku od njega ne ponavljaju sustavno.

Iako možda doživljavaju određena ponašanja koja ih zabrinjavaju, djeca i mladi ponekad mogu biti nesigurni oko označavanja tih ponašanja kao vršnjačkog nasilja. Vršnjačko nasilje poprima mnogo oblika, no ono što im je svima zajedničko je da prelaze naše osobne granice prihvatljivog ponašanja i da se zbog njih ne osjećamo ugodno ili nas čak plaše. Takva ponašanja nisu u redu i potrebno je na njih reagirati.

Prepoznajete li vi vršnjačko nasilje u svojoj okolini?