Pratite djetetovo odrastanje i zbivanja u njegovom životu. Kroz jednostavne razgovore o djetetovom boravku u školi ili prijateljima, koji su dio obiteljske svakodnevice, možete  mnogo saznati o djetetovom iskustvu i posumnjati na moguće poteškoće s kojima se susreće. Promjena u djetetovim ponašanjima može biti način na koji dijete s nama dijeli da se nešto događa u njegovom životu, čak i kada to još nije spremno učiniti riječima. Stoga je jako je dobro biti upoznat sa znakovima na temelju kojih možemo posumnjati da se naše dijete susreće s vršnjačkim nasiljem.

Sumnjate li da je Vaše dijete žrtva vršnjačkog nasilja, jako je važno reagirati. Čak i sama sumnja da nešto nije u redu je snažan poticaj da vidimo što se doista događa i ima li potrebe poduzeti određene korake. Ovisno o svojim ranijim iskustvima i pogledima na svijet, reakcije roditelja na saznanje da je njihovo dijete možda žrtva nasilja mogu biti veoma različite. Roditelji zbog neupućenosti mogu doživjeti nasilje kao dječje svađe ili čak iskustvo koje je sastavni dio odrastanja i “jača karakter” te odlučiti prepustiti to djeci da riješe sama među sobom. S druge strane, roditeljska reakcija može biti i odraz snažnih osjećaja kojima nas može preplaviti saznanje da je naše dijete zlostavljano, a oni nas tjeraju prema brzim i snažnim potezima koji nisu uvijek ono što je najbolje za dijete (primjerice, osobni susret s nasilnikom). Saznanje da se našem djetetu događa nešto loše može potaknuti snažnu zaštitničku reakciju u nama. Sumnjate li da je vaše dijete žrtva nasilja među vršnjacima, važno je zadržati smirenost i dobro razmisliti o mogućim koracima pred vama.

Ukoliko se dijete još nije ohrabrilo i progovorilo, možete s njime porazgovarati o tome, no imajte na umu da je u takvim razgovorima važno pratiti tempo djeteta i pomagati mu da se počne osjećati dovoljno sigurno da se otvori. Ako je dijete spremno razgovarati s vama, podijelite svoju zabrinutost s njime i upitajte ga ono što vas zanima, no imajte na umu i da će na početku, da biste ga potakli da se otvori, možda biti potrebno razgovarati s djetetom o tome na neizravan način. U tom slučaju, možete s njime razgovarati o tome kako mu je u školi, s kime se druži, kako provodi vrijeme, što radi tijekom odmora i slično te na taj način pokušati saznati susreće li se u školi s iskustvom koje ga uznemirava. Možete i spomenuti da ste čitali o vršnjačkom nasilju, ispričati nešto o tome i reći mu da biste, ako se ikada susretne s takvim ponašanjem, vi to doista voljeli znati jer ne želite da sam prolazi kroz nešto tako teško i jer ste vi ovdje da mu pomognete pronaći rješenje i zaustaviti nasilje. Ukoliko dijete još nije spremno pričati o tome, a u vama postoji snažna sumnja, slobodno se obratite učitelju ili profesoru, kako bi nadopunili svoja saznanja uvidima osobe koja je prisutna u situacijama kada vi to niste u mogućnosti.

Postoje mnoge preporuke stručnjaka kako razgovarati s djetetom ili mladom osobom koja je doživjela vršnjačko nasilje (vidi Buljan Flander i Karlović, 2004). Ukoliko vam se dijete povjerilo, potaknite ga da vam ispriča što se dogodilo. Iako ćete možda imati potrebu postavljati mnogo pitanja ili davati mu savjete, dopustite mu da vam najprije bez prekidanja ispriča svoj doživljaj. Recite mu da vam je drago da je bilo dovoljno hrabro da vam ispriča što se događa, da je to bila ispravna odluka i objasnite zašto je važno u takvim situacijama potražiti pomoć odrasle osobe. Naglasite djetetu da to što mu se događa nije uredu. Recite mu da nije krivo za ono što se događa i nastojte ne tražiti moguća ponašanja kojima je on mogao isprovocirati nasilnika ili propitivati ispravnost njegovih reakcija. Osjeća li dijete možda zabrinuto zbog reakcije vršnjaka?  Boji li se osvete nasilnika?  Ispitajte kako se dijete osjeća i budite spremni pružiti mu podršku.

Roditelji suočeni sa saznanjem da je njihovo dijete žrtva vršnjačkog nasilja često nisu sigurni kako savjetovati dijete o tome što ono samo treba učiniti kada je suočeno s nasilnim ponašanjima. Nastojte izbjeći savjete kao što su “Trebao/-la bi to jednostavno ignorirati.”. Ignoriranje je zapravo pasivno prihvaćanje nasilja i rijetko ga može u potpunosti zaustaviti. Nemojte poticati dijete da vrati udarac jer odgovaranje nasiljem samo produbljuje problem, već ga podučite kako se u toj situaciji može zaštititi i napravite plan kako će reagirati ponovi li se situacija.

Nasilje među vršnjacima je problem koji zahtijeva reakciju i suradnju odraslih osoba koje čine djetetovu okolinu. Obavijestite razrednika i stručnog suradnika o svojim saznanjima i izrazite svoju spremnost na suradnju kako bi zaustavili neželjena ponašanja. Ukoliko postoje druge žrtve, kontaktirajte njihove roditelje i pokušajte se dogovoriti oko daljnjih koraka koje ćete poduzeti. Umjesto direktnog obraćanja roditeljima nasilnika, preporuča se porazgovarati s njima u prisutnosti stručnog suradnika koji usmjerava komunikaciju i pomaže u sprječavanju nekonstruktivnih konflikata. Škola je odgovorna za zaustavljanje nasilja koje se u njoj odvija. Ukoliko ste u školi naišli na manjak spremnosti da se nasilje zaustavi, obavijestite o tome ravnatelja. Ukoliko izostane i njegova reakcija, moguće je potražiti pomoć nadležnog ministarstva. No, pri stvaranju naših očekivanja o tome što je primjerena i pravovremena reakcija, važno je imati na umu da zaustavljanje vršnjačkog nasilja zahtijeva određeno vrijeme, s time i naše strpljenje i upornost. Ukoliko se radi o težim oblicima nasilja, zabilježite sve događaje o kojima imate saznanja i pismeno o njima obavijestite stručno osoblje škole, a po potrebi i Centar za socijalnu skrb i policiju.

Razgovarajte sa svojim djetetom o tome što namjeravate poduzeti i pitajte ga što o tome misli. Očekujte da se neke od vaših odluka djetetu možda neće svidjeti ili će u njemu pobuditi određene strahove, zabrinutost i nesigurnost. Upamtite da ste vi ti koji donose odluke, no budite podrška djetetu i pomognite mu da se suoči s neugodnim osjećajima vezanim uz njih.

Podučite dijete kako se može zaštititi i potaknite ga da u situacijama kada se osjeća ugroženo potraži pomoć odraslih. Podučite ga kako reagirati na nasilna ponašanja i uvježbavajte te reakcije kod kuće. Ukoliko se nasilje događa na putu prema školi ili kući, otpratite dijete. Potaknite ga da uspostavi kontakt s prijateljima, da se druži s njima tijekom odmora, na putu u školu ili iz škole. Nasilnici će se ćešće usmjeriti na dijete koje je samo i koje nema zaštitu prijatelja. Osim toga, podrška prijatelja osnažuje i vraća samopouzdanje koje je kod žrtava nasilja među vršnjacima često poljuljano. Kako biste ponovno uspostavili djetetov osjećaj samopouzdanja i sigurnosti, možete ga i upisati na neku privlačnu izvannastavnu aktivnost.

Ukoliko su vašem djetetu ili vama potrebni pomoć u prevladavanju ovog iskustva, slobodno potražite pomoć stručnjaka. Svijet djece i mladih koji su žrtve nasilja može biti ispunjen tugom, nesigurnošću i beznadnošću, a iskustvo s kojim se suočavaju može snažno utjecati na njih i uzrokovati im brojne poteškoće. Pomoć psihologa možete potražiti putem uputnice liječnika opće prakse, u nekom od brojnih savjetovališta (među kojima je i Savjetovalište za djecu i roditelje Hrabrog telefona) ili pak u Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba, ustanovi čiji je multidisciplinarni tim stručnjaka posebno educiran za pružanje pomoći djeci i mladima da prevladaju traumatska iskustva i ponovno pronađu sigurnost i samopouzdanje, koji su im potrebni za sretno i ispunjeno odrastanje.

Značajan broj roditelja će se u određenom trenutku susresti  sa sumnjom da je njihovo dijete možda suočeno s vršnjačkim nasiljem, no SVI roditelji odgajaju dijete koje će barem jednom biti svjedokom nasilja u školi. Kako potaknuti svoje dijete da bude promatrač – pomagač, da se zauzme za druge koji trpe nasilje? Odrasli mogu pripremiti svoje dijete ili učenika na ulogu promatrača – pomagača razgovarajući s njima o tome kako promatrač može učiniti razliku, kako može pomoći i dajući mu do znanja da će odrasli biti tu da mu pomognu ako se odluči „umiješati“. Razgovarajte o tome što je učinio, što nije, što je želio učiniti i kako se osjeća zbog toga. U razgovoru potaknite dijete da zamisli kako se osjeća žrtva dok trpi nasilje i na taj način potičite empatično ponašanje svojega djeteta. Empatija se pokazala važnim čimbenikom koji doprinosi većoj spremnosti pomaganju. Možete mu dati primjere kako pomoći i kome se od odraslih obratiti – pružite mu paletu mogućnosti iz koje će dijete izabrati ono što njemu najviše odgovara i pri čemu će se ono osjećati sigurnim. Naglasite djetetu da, ako se boji da će pružanjem pomoći sebe dovesti u opasnost, odmah potraži pomoć odraslih. Budite podrška i ne zaboravite pohvaliti svaki korak naprijed!

Upamtite, djeci i mladima koji se susreću s vršnjačkim nasiljem potrebna je zaštita nas odraslih. Kao roditelji nastojimo pratiti njihovo odrastanje, razumijeti njihov svijet koji se neprestano mijenja, spremno odgovarati na njihove potrebe i biti prisutni u trenucima kada smo im najpotrebniji –  vršnjačko nasilje, nažalost, može nositi mnogo takvih trenutaka. Ukoliko vam potrebna podrška ili niste sigurni što učiniti kako biste pomogli svom djetetu slobodno nam se obratite! To možete učiniti na bilo koji od načina opisanih u tekstu “Kako Hrabri telefon pomaže djeci”. Također,  potaknite dijete da nam se obrati i pronađe razumijevanje, ohrabrenje i pokoji korisni savjet.

Sutra odgovaramo na pitanje – što učiniti ako je moje dijete nasilnik?