Snaga kojom bullying utječe na svijet žrtve zabilježena je u nizu istraživanja. Vršnjačko nasilje svijet žrtve može ispuniti strahom, nesigurnošću, tugom, usamljenošću i osjećajem bespomoćnosti. Za dijete ili mladu osobu škola postaje nesigurno i neprijateljsko mjesto u kojem oni u svakom trenutku mogu biti povrijeđeni. Budući da je to okruženje važan dio njihovog života od kojeg ne mogu pobjeći, neke žrtve vršnjačkog nasilja su svakodnevno suočene sa strahom i neizvjesnošću, zbog čega se kod njih može javiti otpor prema odlasku u školu i kronično izostajanje iz škole, a njihov uspjeh u školi nerijetko slabi.

Jedna od najčešćih i najsnažnijih posljedica vršnjačkog nasilja je gubitak samopoštovanja, odnosno osjećaj manje vrijednosti i samokritičnost. Stalno usmjeravanje nasilnika na određenu osobinu žrtve kroz ponižavanje i uvrede mogu dovesti do toga da žrtva počne sebe promatrati očima nasilnika i razvije vjerovanje da je ta osobina čini manje vrijednom osobom. Gubitak vjere u sebe može dovesti do povlačenja od društva. Imajući na umu da nasilnici žrtvu često nastoje izolirati i izdvojiti od društva, dobivamo sliku djeteta koje se u trenucima kada mu je zapravo potrebna najveća podrška osjeća usamljeno i napušteno. Svakodnevna izloženost neugodnim ponašanjima vršnjaka može dovesti i do osjećaja bespomoćnosti te gubitka vjere da se nešto doista može promijeniti.

Kod dugotrajnije izloženosti vršnjačkom nasilju kod žrtava se mogu javiti i psihosomatski simptomi – primjerice, dijete ili mlada osoba se može početi žaliti na glavobolju, bolove u trbuhu ili leđima, vrtoglavicu ili imati poteškoće sa spavanjem. Ova ponašanja ponekad se promatraju kao izlike djeteta koje ne želi u školu, no one mogu biti i poziv u pomoć djeteta koje svoje brige i strah nije u mogućnosti izraziti na drugi način. Teži slučajevi vršnjačko nasilja mogu dovesti i do agresivnosti djeteta prema sebi (npr. samoranjavanja, suicidalnih misli djeteta) ili drugima (npr. gubitak kontrole i napad na nasilnika).

Navedene su posljedice zajedničke velikom broju žrtava vršnjačko nasilja. Ipak, svako dijete i mlada osoba svijet oko sebe promatraju i doživljavaju na svoj način pa se i njihove reakcije na iskustvo vršnjačkog nasilja mogu donekle razlikovati.

Istraživanja pokazuju da vršnjačko nasilje može utjecati i na život žrtve u kasnijim razdobljima života. Iskustvo vršnjačkog nasilja može snažno utjecati na način na koji žrtve vide svijet – može ih pratiti niže samopoštovanje, osjećaj nemoći da se zauzmu za sebe, osjećaj da svijet nije sigurno mjesto, naučena bespomoćnost te ljutnja i ogorčenost na svijet. Djeca i mladi koji doživljavaju vršnjačko nasilje sklonija su anksioznosti, depresiji, poremećajima pažnje i poremećajima prehrane,  a u odrasloj dobi češće od svojih vršnjaka ne uspijevaju ostvariti svoj potencijal.

Djeci i mladima koji doživljavaju neki oblik vršnjačkog nasilja može biti vrlo teško ohrabriti se i potražiti pomoć. Istraživanje Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba (2003) pokazuje da je jedno od sedmero zlostavljane djece u spomenutom istraživanju prolazilo kroz iskustvo zlostavljanja samo, ne uspijevajući pronaći hrabrost potrebnu da potraže pomoć. Svatko od nas može biti osoba kojoj će se dijete ili mlada osoba suočena s vršnjačkim nasiljem obratiti za pomoć . U tom trenutku važno je biti svjestan hrabrosti koja je bila potrebna da osoba pred nama s nekim podijeli svoju priču.

Razlozi za neprijavljivanje vršnjačkog nasilja često leže u strahu i osjećaju bespomoćnosti koje i mogu ispunjavati svijet žrtve nasilja. Djeca koja ne progovaraju o nasilju mogu se bojati da će im se nasilnik osvetiti, bojati se da im nitko neće vjerovati, vjerovati da se ništa neće promijeniti, vjerovati da će roditelji ili stručnjaci u svojim nastojanjima da pomognu samo pogoršati problem, da će reći nasilniku tko im se točno obratio za pomoć ili da će u svojoj okolini ispasti “tužibabe”. Neki od njih mogu se osjećati posramljeno jer se nisu uspjeli obraniti ili krivo jer misle da su na neki način doprinijeli tome, dok drugi možda ne doživljavaju ta ponašanja kao nasilna i nisu svjesni da nijedno dijete ne zaslužuje suočavati se s njima (Kovačević i Buljan Flander, 2005; Smokowski i Kopasz, 2005).

Svaki naš poticaj, ohrabrenje, savjet kome se obratiti, podrška i razgovor, djetetu ili mladoj osobi suočenoj s nasiljem mogu pomoći da prevlada nesigurnost i pokuša promijeniti situaciju u kojoj se nalazi. Osim toga, podrška prijatelja, obitelji i šire okoline te pravovremeno zaustavljanje nasilja mogu značajno doprinijeti  ublažavanju ili čak potpunom izbjegavanju moguće slike svijeta žrtava kakvu pružaju istraživanja. Svatko od nas na svoj način može doprinijeti sretnijem i mirnijem odrastanju djece i mladih. U nastavku kampanje nastojati ćemo vas upoznati s načinima na koji vi kao vršnjak, roditelj, nastavnik, stručni suradnik ili osoba kojoj se dijete povjerilo možete potaknuti promjenu u svojoj okolini.