Trenutna situacija migracije kroz Europu ne bi funkcionirala da se, osim vladajućih tijela, u nju nisu uključile ostale udruge te njihovi djelatnici i volonteri. Volonterke Hrabrog telefona, Anja Pećnik i Karla Knežević, te liječnica Hitne pomoći Dajana Lukić Demeter podijelile su s nama svoja iskustva s terena.

„Još uvijek u ljudima postoji veliki strah od različitosti, od nepoznatog. Svakodnevno se kroz medije susrećemo s informacijama vezanim uz izbjegličku krizu. Dok jedan dio priča o teškoćama koje ljudi prolaze, postoje i napisi koji šire paniku, tjeraju ljudima strah u kosti. Nije niti čudo da me većina ljudi pri odlasku u Opatovac upozorila da se pazim. Kada sam došla u kamp pokazalo se da me nije niti trebalo biti strah. Našla sam se okružena velikim brojem ljudi koji bježe, otišli su iz svoje države kako bi spasili vlastiti život i živote članova svoje obitelji. Prošli su svakakve teške situacije. Priče koje pričaju većini ljudi u našoj situaciji nemoguće je zamisliti, a i dalje pokazuju nevjerojatnu snagu. I dalje imaju snage razvući najveći osmjeh kad dobiju malo razumijevanja i pomoći. Roditelji i dalje imaju snage nositi djecu nakon dužeg vremena na putu i velikog broja prehodanih kilometara, cijele obitelji strpljivo čekaju dijete koje je kod doktora, a djeca se i dalje razvesele kada vide igračku. Zahvalni su za svaku pomoć koju dobiju i svaki zagrljaj u teškom trenutku. Razlike su ovdje manje očite. Razlika u vjeri i jezična barijera postaju nevažne. Shvatila sam koliko je lako razumjeti osobu s kojom ne pričaš isti jezik. U Opatovcu se skupio velik broj ljudi kojima je zajednički cilj pomoći“, ispričala je volonterka Anja Pećnik.

„Oduvijek živim u Zagrebu. Mali Zagreb u maloj Hrvatskoj. Jedini doticaj s drugim kulturama imala sam preko televizije i knjiga, te tu i tamo čitajući putopise hrabrih avanturista. Mislila sam da sam vidjela svijeta, jer sam posjetila nekoliko država Europe. Mislila sam da je engleski univerzalni jezik. Mislila sam da mediji samo preuveličavaju broj izbjeglica koji dnevno prođu kroz naše prostore. Iskustvo volontiranja na Opatovcu razjasnilo mi je mnoge stvari. Ulazimo u kamp i prolazimo pored duge kolone nestrpljivih putnika koji čekaju ukrcaj u bus s nepoznatim odredištem. Obitelji žongliraju s nekoliko djece. Lica su im umorna. Dio njih nam upućuje ljubazne pozdrave, vidjevši da smo u prepoznatljivoj plavoj boji UNICEF-a. Njihove su oči ispunjene voljom i ustrajnošću. Njihove noge dosad su prešle put dug 3, pa i 23 dana. Njihove priče su zapanjujuće i nevjerojatne. Putnici stari od po 20 dana, do 70-ak godina, svi su ovdje u prolazu na svom putu prema boljem životu“, ispričala je volonterka Karla Knežević.

Budući da je postojala velika potreba za medicinskom pomoći, dr. Lukić Demeter se udružila u tim sadržan od liječnika, medicinskog tehničara i vozača, te su se zajedno uputili na teren. Tamo su radili 4 dana u smjenama po 12 sati, izmjenjujući se s ostalim timovima Hitne medicinske pomoći. Osim što je pregledavala najugroženije izbjeglice i one koji trebaju ući u autobus i nastaviti svoj put, liječnica je također pružala medicinsku pomoć policiji, volonterima i ostalom osoblju. „Oni su također bili iscrpljeni, neispavani, pokisli, ali i dalje ustrajni da pomognu ljudima u nevolji i pokažu humanost, senzibilnost i solidarnost prema čovjeku“, kaže liječnica.

Što se tiče same organizacije medicinske pomoći na terenu, liječnica je imala pozitivno iskustvo.  „Uhodana ekipa, točno se znalo tko što radi. Prethodne ekipe Hitne medicinske službe su boravile među izbjeglicama ali onda se zaključilo da je bilo i zloupotrebe medicinske službe pošto su izbjeglice shvatile da će čim budu pregledani ići direktno u autobus, tako da su nas maknuli sa vidljivog mjesta“. Od opreme, osim medicinskog vozila koje ima vlastitu opremu, liječnici su imali torbe popunjene lijekovima koji su bili donacija iz Portugala.

„Gledajući i slušajući iz medija informacije o izbjeglicama u glavi sam si stvorila jednu sliku koja mi se, moram priznati, promijenila kada sam došla tamo i na licu mjesta promatrala tu dječicu promrzlu, pothranjenu, dehidriranu i iscrpljenu od puta koji nikako da završi“, kaže dr. Lukić Demeter. „Najviše od svega će mi ostati situacija gdje smo pozvani na intervenciju; radilo se tu o novorođenom djetetu starom svega 10 dana, rodilo se na putu, majka je bila izuzetno iscrpljena, nije mogla dojiti svoje novorođenče zbog bolova u grudima, prevezli smo ih dalje na toplo.

Iznenadila sam se kada je majka meni pružila dijete sa sigurnošću i povjerenjem da ću se pobrinuti za njega, iako nije znala ni jezik da bi stekla povjerenje u mene“.

O ulozi volontera na terenu Karla Knežević kaže: „Zadatak UNICEF-ovih volontera je biti u kontejnerima kako bismo dočekali majke s djecom te kako bismo im pomogli presvući, nahraniti i preobući djecu. Majke su umorne i iznimno zahvalne na pruženoj prilici za odmor, a očevi koji čekaju ispred strpljivi su i oprezno gledaju ne bi li došao novi bus na koji bi iznenadno žurili.“

„Mislim da je za svakoga od nas koji smo tamo boravili ovo bila jedna prilika da pokažemo da smo ljudi koji imaju osjećaj za drugoga u nevolji, da ih ne osuđujemo, da im ne odmažemo, nego da im pomažemo koliko je u našoj domeni bez obzira na razlog koji ih je potaknuo da odu iz svoje zemlje u potrazi za boljim sutra“, kaže liječnica Lukić Demeter.

Karla dodaje: „Naučila sam da (engleski) jezik nije glavni način komunikacije. Ljudi smo i međusobno se možemo sporazumjeti pantomimom i iskrenim izražavanjem osjećaja. Osmijeh. Zagrljaj. Pružena ruka. Gesta karakteristična za njihovu kulturu koju si se potrudio naučiti. To je najosnovnija psihološka pomoć koja je uspijevala olakšati im boravak.

Neka im je sretan ostatak puta.“

Ukoliko ste u prilici uskočiti i pomoći osobno i/ili imate dječjih potrepština/igračaka/odjeće/obuće za donirati (da dođe u prave ruke) kontaktirajte dnd.vkci@gmail.com (Društvo Naša djeca Vinkovci).