Hrvatski
EnglishAutor: Jelena Tomić, dipl.soc.radnica; udruga Hrabri telefon
UVOD
Volonteri su kralježnica Hrabrog telefona, bez njihova vremena, znanja i želje za radom Hrabri telefon bi bio nemoćan u odgovaranju na sve izazove koji se stavljaju pred organizaciju za zaštitu djece i mladih. Aktivno sudjelovanje u društvu u kojem se opažaju ranjive skupine, pruža vlastiti doprinos rješavanju njihovih problema poželjna je vrijednost koju treba slijediti.
Hrabri telefon je usmjeren na promicanje volonterstva ne samo kod studenata već i kod osnovno i srednjoškolaca s kojima se provode radionice o volonterstvu, potiče ih se i uči kako isplanirati volonterske aktivnosti u svojoj zajednici, kako pomoći rješavanju problema za koje oni smatraju da su važni i kako u sve aktivnosti uključiti vlastiti doprinos. Uključivanjem u volonterske aktivnosti u što ranijoj dobi, djeca uče promatrati okolinu razumijevajući potrebe drugih i promatrajući svijet oko sebe sa uvažavanjem i tolerancijom te odrastaju u sposobne, odgovorne i altruistične odrasle.
U svjetlu promicanja mobilnosti mladih, Hrabri telefon sudjeluje i u programu EU Mladi na djelu na način primanja inozemnih volontera u rad programa Dječja kuća Borovje, ali i mogućnosti slanja vlastitih volontera u druge europske organizacije koje imaju mogućnost uključivanja volontera iz stranih zemalja.
VOLONTERSKI OKVIR U KOJEM DJELUJE HRABRI TELEFON
Prema istraživanju koje je u 2006. godini proveo Academy for Educational Developement (AED) na području Osječko-baranjske, Primorsko-goranske, Splitsko-dalmatinske županije i Grada Zagreba mlađe osobe izražavaju negativnije stavove o volontiranju od starijih. Također, jedan od važnih nalaza ovog istraživanja je i činjenica da je članstvo u udrugama snažno povezano s pozitivnim stavovima o volontiranju. Prema istom istraživanju, motivacija za volontiranje koja se odnosi na osobno zadovoljstvo prisutna je u udjelu od 9%.
Zanimljivi su također i rezultati ovog istraživanja koji se odnose na skupine komentara o mjerama za unapređivanje volonterskih aktivnosti koji govore kako 22% ispitanika s područja Zagreba smatra da bi se to postiglo uvođenjem dobrih programa volontiranja (s naglaskom na obuku i/ili druženje), odnosno njih 18% da bi tome pridonijelo sustavno promicanje volonterskog rada.
Rezultati istraživanja kojim se ispitivalo zadovoljstvo studijem, interesa i samoprocjene kompetentnosti studenata nekih pomagačkih struka (socijalni rad, psihologija, socijalna pedagogija) za budući psihosocijalni rad pokazali su kako su studenti uglavnom zadovoljni općim i specifičnim znanjima i vještinama stečenima na fakultetu. Od ukupnog broja studenata, njih 47% bilo je ili jest uključeno u neki oblik volonterskog rada, te smatraju kako im je to iskustvo omogućilo stjecanje novih vještina za rad. (Ricijaš, N., Huić, A., Branica, V., 2006)
Prema dosadašnjim istraživanjima, volontiranje je općenito je motivirano sa šest osnovnih kategorija razloga: izražavanje vrijednosti, stjecanje znanja i razumijevanja, samounaprjeđenje, unaprjeđenje karijere, društvenim razlozima te samozaštitnim razlozima. Polazeći od ovih šest tipova motivacije za volontiranjem u radu se analizira motivacija za radom u udrugama. Općenito kao najvažniji razlog za moguće uključivanje u rad udruga smatra se izražavanje vlastitih vrijednosti te mogućnost stjecanja znanja i samounaprjeđenje. Kao manje važni razlozi za rad u udrugama smatraju se odnosi s drugim ljudima i mogućnost unaprjeđenja karijere, a najmanje važnim se smatraju razlozi samozaštite. (Franc, R., Maričić, J. i Šakić, V. 2007)
KAKO SE POSTAJE VOLONTEROM HRABROG TELEFONA?
Hrabri telefon promiče volonterstvo kao nešto poželjno i pozitivno putem kojeg se ostvaruju osobni ciljevi pojedinaca, ali i želja za altruizmom koja prema gore spomenutom istraživanju u udjelu od 5% motivira osobe na volontiranje. Usmjeren je na mlade osobe koje (ukoliko nisu učlanjeni u udruge) imaju negativnije stavove o volontiranju i u tom području Hrabri telefon vidi mogućnost za postizanje pozitivnih društvenih promjena.
Kroz poželjne aktivnosti za mlade ljude (stjecanje znanja, direktan rad s ciljanom populacijom i međusobno druženje) Hrabri telefon potiče razvoj volonterstva na području Grada Zagreba. Ovdje je važno i istaknuti kako većina uključenih volontera, iako studira u Gradu Zagrebu, nije iz tog područja te se po završetku studija vraćaju u mjesta svoga porijekla. Volonteri tada u tim mjestima senzibiliziraju javnost za aktivno sudjelovanje u društvu i nastavljaju s vlastitim angažmanom u lokalnim udrugama ili pak osnivaju nove.
Da bi osoba postala volonterom Hrabrog telefona koji direktno radi s djecom mora biti student jednog od fakulteta pomažućih struka (psihologija, pedagogija, socijalni rad, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet te Učiteljski fakultet). Uključuje se u obaveznu osnovnu edukaciju koja pruža znanja i vještine za telefonsko savjetovanje, vođenje grupnog ili individualnog rada, nakon koje kreće u samostalan rad (u početku uz podršku mentora). Tijekom samostalnog rada, kako bi mogla kvalitetno raditi s djecom, prisustvuje redovitim mjesečnim supervizijama i pohađa dodatne edukacije za koje se angažiraju vodeći stručnjaci za zaštitu djece i mladih u Hrvatskoj.
Sustav koji je razvio Hrabri telefon temeljen je na procjenama stručnjaka (voditelja, izvoditelja i supervizora projekta), ali i na povratnim informacijama od strane volontera.
ŠTO RADE VOLONTERI NA HRABROM TELEFONU?
Telefonsko savjetovanje
Volonteri na savjetodavnim linijama Hrabrog telefona odgovaraju na pozive djece, roditelja i stručnjaka vezano uz problematiku svih oblika nasilja nad i među djecom, odgojnih savjeta, komuniciranja s djecom i uspostave kvalitetnog odnosa roditelj – dijete. Pružaju pomoć i podršku nazivatelju (dijete ili odrasla osoba) koji se nalazi u teškoj situaciji, i/ili u dilemi je kako pravilno i adekvatno postupiti. Osnovni resursi koje volonter ima na raspolaganju su empatija i vještine vođenja savjetodavnog razgovora.
Savjetodavna linija odgovori na 10-15 poziva dnevno. Pozivi koji se ubrajaju u ovu statistiku su savjetodavni, informativni i pozivi šutnje. Savjetodavni pozivi su pozivi koji duže traju (od pola sata do sat vremena). U njima nazivatelj priča svoju priču, svoj problem, a savjetovatelj mu pomaže u izražavanju emocija te pronalaženju potencijalnih rješenja.Informativni pozivi su oni u kojima se nazivatelj informira o znakovima prepoznavanja zlostavljanja djece te načinima reagiranja sustava. To su također pozivi u kojima nazivateljev problem nije vezan uz Hrabri telefon pa ga savjetovatelj upućuje na drugu liniju pomoći ili ustanovu. Pozivi šutnje su dosta česti. Naime, ponekad je teško progovoriti o problemu koji nas dugo muči i jako je težak. Zato savjetovatelj ohrabruje nazivatelja te pričeka i po nekoliko minuta prije nego prekine razgovor. Ponekad se čuje plač s druge linije i osoba ne uspije progovoriti o svome problemu, već kasnije nazove kada smogne snage. Savjetovatelj svakom pozivu pristupa na jednak način, potiče nazivatelja da mu ispriča cijelu situaciju, postavljajući pritom pitanja koja su mu potrebna da razjasni situaciju.
Najčešći razlozi poziva na savjetodavne linije Hrabrog telefona su vezani uz emocionalno zlostavljanje, potom slijedi fizičko te zanemarivanje. Djeca najčešće zovu liniju zbog poteškoća u školi vezanih uz obveze ili odnose s vršnjacima, teškoća u uspostavi odnosa s roditeljem, usamljenošću i neprihvaćenosti od strane okoline. Roditelji i drugi odrasli su često zabrinuti za život i odrastanje djece, žele provjeriti svoje odgojne postupke ili obavijestiti o neadekvatnim situacijama u kojima se neko dijete nalazi. Sve obavijesti o sumnjama na mogućnost zlostavljanja i zanemarivanja djece prosljeđuju se nadležnim uredima centara za socijalnu skrb ili policije.
Odgovore na ovakve probleme volonteri pružaju i putem e-maila, foruma te chat savjetovanja.
Primjeri slučaja na koje odgovaraju volonteri:
Majka maloljetne curice (12god) zove zabrinuta jer je njen suprug alkoholičar. Navodi da suprug ima problema s alkoholom već nekoliko godina, a posebno u zadnje dvije od kada je dobio otkaz na poslu, također zbog problema s alkoholom. U međuvremenu nije pronašao drugi posao te svoje dane provodi u kući ili u obližnjem kafiću. U zadnje vrijeme, navodi, da pod utjecajem alkohola fizički zlostavlja i nju i kćer. Volonterka je saslušala gospođu, uputila je u prava djeteta i štetnost fizičkog zlostavljanja te pokušala ohrabriti majku da potraži pomoć što prije. Gospođu je pokušala osvijestiti da je samostalna, financijski neovisna osoba koja ima odgovornost da zaštiti svoje dijete. Uputila ju je na Centar za socijalnu skrb prema mjestu prebivališta. Također joj je dala brojeve telefona nevladine udruge B.A.B.E. te Autonomne ženske kuće.
Djevojka (17.g.) navodi da pripada EMO pokretu mladih. Navodi da zbog toga nije prihvaćena u školi. Učenici iz razreda je ismijavaju, čak i osjeća da joj profesori nisu naklonjeni. Navodi da ima dobar odnos sa roditeljima, posebno tatom koji i dan danas ide na koncerte rock glazbenika. Jako je tužna zbog ponašanja djece i razreda, jer osim susjede nema drugih prijatelja. Ponekad se i reže nožem po ruci da bi se lakše osjećala dok provodi vrijeme u školi. Volonterka joj je savjetovala da se što prije obrati roditeljima za pomoć te joj objasnila da joj je zbog samoranjavanja potrebna pomoć stručnjaka mentalnog zdravlja. Također joj je savjetovala da uputi roditelje u to o čemu su razgovarale na savjetodavnoj liniji te da se zajedno sa roditeljima uputi kod psihologa. U razgovoru je volonterka obratila i pozornost na to da djevojka nema prijatelja. Preporučila joj je pohađanje nekih tečajeva, nalaženje nekih hobija gdje bi mogla upoznati osobe koje imaju slične interese kao i ona.
Grupni i individualni rad s djecom
Volonteri uključeni u vođenje radionica u okviru programa prevencije u lokalnoj zajednici snažno doprinose prevenciji neprihvatljivog ponašanja djece i mladeži, primarnoj i sekundarnoj prevenciji zlostavljanja i zanemarivanja promovirajući i radeći direktno s djecom na učenju vještina nenasilnog rješavanja problema i poticanju kreativnih i socijalizacijskih vještina djece.
Program “Dječja kuća Borovje” uvršten je u standard dobre prakse između 14 modela programa u publikaciji “Standardi programa prevencije poremećaja u ponašanju djece i mladih” u izdanju Državnog zavoda za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži te Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za prevenciju poremećaja u ponašanju djece i mladih (program je evaluiran 2 puta u razdoblju od 5 godina i pokazao izuzetne standarde u održavanju kvalitete).
Uz direktan rad s djecom, najviše pozornosti u radu se posvećuje suradnji s institucijama koje rade s djecom i za djecu. Posebno intenzivna suradnja se odvija sa stručnim suradnicima u školama, i to na način informiranja učenika o aktivnostima u okviru Dječje kuće Borovje, uključivanja učenika sa poteškoćama u učenju u programe pomoći pri učenju koji se organiziraju, uključivanje učenika sa slabo razvijenim socijalizacijskim vještinama u grupni rad, suradnje i dogovaranja djelovanja u prevenciji i rješavanju specifičnih pojedinačnih problema učenika. Stručnjaci zajednički planiraju aktivnosti i djeluju s povjerenjem i otvorenosti za suradnju.
Volontiranje u ovakvo oblikovanom sustavu, pruža volonterima (budućim stručnjacima mentalnog zdravlja, od kojih će neki i raditi u odgojno – obrazovnom sustavu) model dobre prakse kako surađivati i raditi zajednički, kako uvažavati stručnost i rad svih dionika koji rade s djecom iz različitih aspekata.
U Dječjoj kući Borovje, volonterski par vodi grupu djece koja su se dobrovoljno upisala u radionicu sa sadržajima koji su im interesantni (ples, gluma, likovnost, novinarstvo, fotografija, znanost itd.). Kroz zanimljive sadržaje volonteri potiču zaštitne resurse djece za rizik od zlostavljanja i zanemarivanja, na praktičan način ih uče kako komunicirati, kako raditi u timu i surađivati. Volonteri se uče kako koristiti grupni rad u prenošenju znanja i vještina, koji su najefikasniji načini suradnje u vođenju grupe, na koji način zadovoljiti potrebe grupe i pojedinačne potrebe članova.
U okviru grupnog rada djeca uče suosjećati s drugima, izražavati vlastito mišljenje, unaprijediti asertivne oblike ponašanja te kritički pristupati problemima, a u svemu tome im pomažu volonteri. Svaku grupu vodi po dvoje educiranih volontera, koji kroz unaprijed osmišljene aktivnosti omogućuju djeci ekspresiju emocija i mišljenja, pazeći da se svako dijete poštuje, te da se osjeća dobro i prihvaćeno u grupi.
Direktni rad s djecom, posebice mlađom, podrazumijeva i razgovor s roditeljima, prenošenje informacija, ali i kratak savjetodavan rad u slučajevima prenošenja povratnih informacija o sudjelovanju djeteta u grupi, eventualnim problemima ili radu kod kuće koji je potrebno učiniti.
Neki od volontera na programu Dječja kuća Borovje se odlučuju za individualni rad s djetetom. Takav rad podrazumijeva pružanje pomoći pri učenju, rad na tehnikama učenja i organiziranja rasporeda učenja te provođenje logopedskih vježbi. U ovakvom načinu rada s djetetom do izražaja dolaze vještine i znanja volontera o razvoju djeteta, o pristupanju djetetu i vještine poučavanja i pronalaženja efikasnih modela učenja.
Primjer radionice (djeca uzrasta 7-11 godina):
Uvodni dio:
Predstavljanje teme radionice: nasilje među djecom
Voditelji postavljaju pitanja djeci i s njima diskutiraju: Na koje sve načine dijete može povrijediti drugo dijete? Navesti što više situacija iz škole u kojima je jedno ili više djece bilo nasilno prema drugoj djeci!
Središnji dio:
Što mogu učiniti ako je netko nasilan prema meni i povrjeđuje me? Kako bi svaki učenik mogao pomoći prijatelju iz razreda kojeg druga djeca zezaju, tuku i povrjeđuju?
– članovi grupe prepolove list papira – na lijevoj strani crtaju što je nasilje među djecom (ili situaciju kada su vidjeli ili doživjeli nasilje od strane drugog djeteta), a na desnoj strani papira crtaju što mogu učiniti da se zaštite i osjećaju sigurnije
Komentirajući crteže djece voditelji razgovaraju i daju informacije o nasilju među djecom, o osjećajima žrtve, zbog čega se netko ponaša nasilno prema drugom djetetu, kako se mogu zaštiti i sl.
Završetak:
Voditelji sažimaju zaključeno na radionicu, naglašavaju poželjne načine reagiranja u situacijama nasilja među vršnjacima i zaokružuju temu. Nakon zaokruživanja, svi članovi grupe nacrtaju kako su se osjećali tijekom radionice koristeći oznake za vremensku prognozu. Mogu označiti i pojedine dijelove radionice u kojima je bilo sunčano, a u kojima se vrijeme naglo promijenilo.
ŠTO VOLONTERI KAŽU O VOLONTIRANJU?
Motivaciju za volontiranje nalaze u pružanju pomoći onima kojima je to najpotrebnije-djeci, ali i u učenju, stjecanju iskustva, testiranju sebe te dobroj atmosferi u Udruzi.
Govore kako u sustavu volontiranja Hrabrog telefona imaju priliku za učenje, rast i razvoj, osobni i profesionalni. Naglašavaju kako bi ih bilo strah diplomirati, a ne imati iskustva u praktičnom radu.
U okviru Hrabrog telefona zadovoljni su predavanjima i supervizorima, drago im je da se uključuju u sustav koji se brine o njima, ali i koji se treba poštovati. Najveću nagradu nalaze u zahvali djece, roditelja i stručnjaka.
Novi volonteri, nakon edukacije navode da se znanja mogu praktično primijeniti u profesionalnom radu. Posebno su zadovoljni s radom u malim grupama, primjerima iz prakse te pristupačnim i pripremljenim predavačima. Volonteri smatraju da su zanimljivo predočene informacije i vještine vezane uz njihov rad sa djecom.
KAKO REĆI „HVALA“ VOLONTERU?
Volonter se mora osjećati vrijednim i uvažavanim u organizaciji u kojoj volontira. To podrazumijeva da osoba koja je zadužena za koordinaciju volontera što prije mora naučiti imena volontera, aktivnosti u kojima pojedini volonter sudjeluje, ali i dogovore koji su učinjeni sa svakim pojedinim volonterom. Volonter mora znati tko je osoba koja je zadužena za njihovu koordinaciju i koja im je kontakt za sva pitanja i informacije. U suradnji s volonterima, koordinatorima pomaže: osmijeh, molim i hvala!
Budući da novčane nagrade izostaju u području volonterstva, organizacije se moraju potruditi na kreativan način pokazati zahvalnost i priznanje za rad volontera. Hrabri telefon bilježi i čestita rođendane svih svojih volontera, 2 puta godišnje ima druženja volontera nakojima organizira različite aktivnosti kako bi se oni međusobno što bolje upoznali i osjetili pripadnost organizaciji. Na druženjima se često daruju simboličnim poklonima prikupljenim od donatora, a izvan druženja organizacija pokušava uključiti volontere što više u svoj rad (sudjelovanje na seminarima, konferencijama, studijskim posjetima). Također, suradnja s kazalištima, kinima i muzejima u vidu besplatnih karata ili popusta na ulaznice pokušava se osigurati kao standard u nagrađivanju i brizi za volontere.
ZAKLJUČNO
Volonterstvo u svojoj biti nudi bolje, sigurnije i sretnije društvo. Ono nas podučava humanim vrijednostima i traži od nas da se angažiramo i pomognemo za opće dobro, zato što smo odgovorni prema svojoj zajednici i njezinim članovima. Kada se volonteri uključe u rad postaju resurs koji zaista može učiniti razliku. Stoga, volonterstvo zahtjeva poseban i ozbiljan pristup. Nikada se ne smije podcijeniti ili omalovažiti. Volonteri rade iz svoga srca i jedino im se na taj način može zahvaliti. Volonterstvo je način života, i što se prije prihvati i usvoji na svim razinama, od osobne do lokalne i nacionalne počet će se stvarati dodane vrijednosti rada i dodatne mogućnosti činjenja za opću dobrobit. Društvena volja i podrška u promoviranju volonterstva je ključna. Stvaranje uvjeta za promicanje i razvijanje volonterstva, odluka da se integrira u zdravstveni/socijalni/obrazovni i ostale sustave je preduvjet za razvoj ove aktivnosti kao poželjne i općeprihvaćene. Uz takvu podršku, organizacije i ustanove lakše će se odlučiti za uključivanje volontera u svoj rad i moći će ih integrirati u svoju radnu okolinu. Na organizacijama, posebno onima koje brinu o ranjivim skupinama je da učine korak i uključe ih. Pružajući njima priliku za volonterski rad ostvaruju svoje ciljeve i misiju: stvaranje brižnog i humanog društva.
“Gdje se sije ljubav, žanje se radost.” njemačka poslovica
LITERATURA
Ledić, J., Zašto (ne) volontiramo? – Stavovi javnosti o volonterstvu, Academy for Educational Development, Zagreb, 2007.
Ricijaš, N., Huić, A. i Branica, V. , Zadovoljstvo studijem i samoprocjena kompetentnosti studenata nekih pomagačkih profesija, u: Revija za rehabilitacijska istraživanja 42/2006, 51-68.
Franc, R., Maričić, J. i Šakić, V., Motivacija za volontiranjem u udrugama, u:
15. godišnja konferencija hrvatskih psihologa – prevencija (re)habilitacija, psihoedukacija kroz interdisciplinarnost , 2007, 118.
