Dragi prijatelju,

ponovno se čuje školsko zvono, ulice su pune djece i mladih, ponovno susrećemo prijatelje, simpatije… Volio bih znati kako si ti i o čemu razmišljaš. Pišem ti ovo pismo kako bih ti rekao da si mi važan – važno mi je čuti kako si i ima li nešto što te muči. Imam puno vremena i strpljenja. Rado ću te saslušati.

Svima nam je ponekad teško. Muče nas razne stvari i osjećamo se usamljeno, povrijeđeno, tužno, ljuto, razočarano, bespomoćno. To su samo neki od osjećaja s kojima se susrećemo kada imamo neki problem i nismo sigurni kako ga riješiti. Nekada razgovaramo s drugima, a nekada šutimo i čekamo da ta bol prođe. No, kada sve to držimo za sebe bol kao da postaje sve veća, a mi se pitamo gdje je tome kraj. Želim ti reći kako to ne mora biti tako. Postoji mjesto na kojem možeš reći svoje misli, želje i osjećaje. Postoje oni koji bi te rado ohrabrili i uz koje možda možeš pronaći izlaz za poteškoću na koju si trenutno naišao. Saslušat će te, žele ti pružiti ruku i pomoći da budeš sretniji. Želim ti reći kako nisi sam.

Zove me puno djece i mladih i svatko od njih ima svoju priču. Svakog tko me nazove smatram vrlo hrabrim. Vjerujem da nije lako izreći ono što nosimo u sebi, no čini mi se kako je to početak uklanjanja prepreke koja se našla na putu našeg mira i sreće. Već sam čuo kako je to kad roditelji puno rade i nemaju dovoljno vremena, kad se rastaju, kad ti upute grube riječi ili udarac. Čuo sam kako je to kad ti se drugi rugaju, kad nisi zadovoljan svojim izgledom, kad si usamljen. Čuo sam kako je to kad ti umre draga osoba. Puno toga sam čuo, ali još nisam čuo tebe. Znaj da sam ti dostupan, želim s tobom proći i one teške i one sretne trenutke. Sve što mi kažeš ostaje između nas. Kad god si se osjećaš usamljeno, kad si tužan, ljut ili sretan, slobodno me nazovi. Tu sam za tebe.

Tvoj Hrabri telefon